Postoje mnoge vrste izolacijskih materijala, koje se mogu podijeliti u tri kategorije: plin, tekućina i čvrsta. Uobičajene materijale za izolaciju plina su zrak, dušik, sumporni heksafluorid, izolacijski PC-film i tako dalje. Samoljepljiva traka od silikonske gume također je vrsta izolacijskog materijala.
Tekuća izolacijska sredstva uključuju mineralna ulja za izolaciju, sintetička izolacijska ulja (silikonsko ulje, dodecilbenzen, poliizobutilen, izopropilbifenil, diariletan itd.). Krute izolacijske materijale mogu se podijeliti u organske i anorganske kategorije. Organski čvrsti izolacijski materijali uključuju izolacijske boje, izolacijske ljepke, izolacijske papire, proizvode od izolacijskog vlakna, plastiku, gumu, cijevi laka i izolacijske impregnirane vlaknaste proizvode, električne folije, kompozitne proizvode i ljepljive vrpce, električni laminirani proizvodi i slično. Neorganski čvrsti izolacijski materijali uglavnom uključuju tinjac, staklo, keramiku i njihove proizvode. Nasuprot tome, raznovrsnost krutih izolacijskih materijala je također najvažnija.
Posebni zahtjevi o električnoj opremi na izvođenju izolacijskih materijala imaju vlastiti naglasak. Izolacijski materijali za visokonaponske električne uređaje poput visokonaponskih motora, visokonaponskih kabela i sl. Zahtijevaju visoku čvrstoću loma i slab gubitak dielektrične struje. Niskonaponski električni aparati uglavnom su potrebni za mehaničku čvrstoću, produženje pri prekidu i otporne na toplinu.
Makroskopska svojstva izolacijskih materijala kao što su električna svojstva, toplinska svojstva, mehanička svojstva, kemijska otpornost, otpornost na vremenske uvjete i otpornost na koroziju usko su povezani s njegovim kemijskim sastavom i molekularnom strukturom. Anorganske čvrste izolacijske tvari uglavnom se sastoje od silicija, bora i različitih metalnih oksida, uglavnom ionske strukture, glavnih svojstava visoke otpornosti na toplinu, radne temperature općenito su veće od 180 ° C, dobre stabilnosti, otpornosti na atmosfersko starenje, otpornosti Kemijska svojstva i dugotrajne performanse starenja pod utjecajem električnog polja; ali visoka krhkost, niska čvrstoća udarca, visoki tlak i niska vlačna čvrstoća; loša procesabilnost. Organski materijali općenito su polimeri s prosječnom molekularnom težinom između 104 i 106, a njihova otpornost na toplinu obično je niža od one anorganskih materijala. Materijali koji sadrže aromatske prstenove, heterocikle i silicij, titan i fluor su otporniji na toplinu od općih linearnih polimernih materijala.
Važni čimbenici koji utječu na dielektrična svojstva izolacijskih materijala su polarnost molekula i sadržaj polarnih komponenti. Dielektrična konstanta i dielektrični gubitak polarnih materijala su veći od onih nepolarnih materijala, a lako je adsorbiranje iona nečistoća kako bi se povećala vodljivost i smanjila njegova dielektrična svojstva. Stoga je potrebno obratiti pozornost na čišćenje i spriječiti onečišćenje tijekom izrade izolacijskih materijala. Dielektrici za kondenzatore zahtijevaju visoke dielektrične konstante kako bi poboljšale njihove specifične karakteristike.
