Kako se ekološkim problemima uzrokovanim plastičnim otpadom posvećuje sve veća pozornost, kontinuirano se predlažu alternativni materijali poput plastičnih vrećica i plastične ambalaže. Među njima se najviše spominju pakiranja ili vrećice na bio-bazi, a najviše ih je spomenuto. To je razgradiv materijal, uključujući polimliječnu kiselinu. Dakle, kakva je sada primjena razgradivih materijala u našoj zemlji, kakav će utjecaj imati na naše gospodarenje otpadom i kako to kombinirati s klasifikacijom otpada.
Temeljem razvrstavanja nakon dijeljenja, također želimo podsjetiti čitatelje da, ako su biorazgradivi materijali još uvijek jednokratni proizvodi, i dalje se bacaju kada se potroše, što ne može riješiti naš trenutni problem jednokratnog plastičnog otpada. Istodobno, biorazgradivi materijali klasificiraju otpad. Sustav ima visoke zahtjeve. Ako nema jamstva za sortiranje otpada i industrijalizirana postrojenja za kompostiranje, razgradive vreće i ambalaža ne mogu se reciklirati ili ne mogu izbjeći sudbinu da postanu smeće. Stoga, za onečišćenje plastičnim otpadom i probleme s kojima se susrećemo, trebali bismo raditi više iz smjera kontrole izvora i nastaviti zabranjivati primjenu jednokratnih plastičnih proizvoda.
Kako se ekološkim problemima uzrokovanim plastičnim otpadom posvećuje sve veća pozornost, kontinuirano se predlažu alternativni materijali poput plastičnih vrećica i plastične ambalaže. Među njima se najviše spominju pakiranja ili vrećice na bio-bazi, a najviše ih je spomenuto. To je razgradiv materijal, uključujući polimliječnu kiselinu. Dakle, kakva je sada primjena razgradivih materijala u našoj zemlji, kakav će utjecaj imati na naše gospodarenje otpadom i kako to kombinirati s klasifikacijom otpada.
Pozvali smo proizvođače polimliječne kiseline koji se bave biorazgradivim materijalima u"Razvrstavanje otpada i kretanje prema nultom otpadu" WeChat grupa za detaljno objašnjenje ovog materijala. Temeljem razvrstavanja nakon dijeljenja, također želimo podsjetiti čitatelje da, ako su biorazgradivi materijali još uvijek jednokratni proizvodi, i dalje se bacaju kada se potroše, što ne može riješiti naš trenutni problem jednokratnog plastičnog otpada. Istodobno, biorazgradivi materijali klasificiraju otpad. Sustav ima visoke zahtjeve. Ako nema jamstva za sortiranje otpada i industrijalizirana postrojenja za kompostiranje, razgradive vreće i ambalaža ne mogu se reciklirati ili ne mogu izbjeći sudbinu da postanu smeće. Stoga, za onečišćenje plastičnim otpadom i probleme s kojima se susrećemo, trebali bismo raditi više iz smjera kontrole izvora i nastaviti zabranjivati primjenu jednokratnih plastičnih proizvoda.
Narančasti dio predstavlja globalnu potrošnju plastike - 500 milijuna tona, od čega je europska potrošnja plastike oko 100 milijuna tona, ali je globalna proizvodnja bioplastike tek malo zelena u donjem desnom kutu slike. Postoji više od 30 vrsta bioplastike. Polimliječna kiselina čini samo 5% svjetske bioplastike, što znači da je godišnji svjetski proizvodni kapacitet polimliječne kiseline 200.000 tona. To je samo iskra, a nema je nigdje na vidiku zamijeniti ovih 500 milijuna tona plastike.
Ali postoji važna politika koja je promijenila ovaj obrazac. U kolovozu 2017. država je proglasila"Naredbu o zabrani otpada", što je rezultiralo kratkoročnim odlaganjem otpadne plastike u većim razvijenim zemljama svijeta. Europska unija stoga je hitno proglasila strategiju za plastiku, najavljujući zabranu korištenja nerazgradivih plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu prije 2022. U svijetu postoji 67 zemalja koje su donijele slične politike, što donosi ogromne mogućnosti za biorazgradive materijale. Uzmimo za primjer industriju polimliječne kiseline koju sam proučavao. U prethodnih 15 godina smo radili jako puno, s proizvodnim kapacitetom od samo 15.000 tona, a postoji i višak godišnjih proizvodnih kapaciteta. Zbog"Zabrane ukidanja", proizvodni kapacitet biomaterijala i tržište iznenada su eksplodirali.
Polilaktična kiselina je relativno zrela i široko korištena potpuno biorazgradiva kompostabilna plastika. Osim biološke razgradljivosti ovog materijala, postoji nekoliko različitih karakteristika.
Jedna od važnih karakteristika je da je polimliječna kiselina materijal s većom sigurnošću u kontaktu s hranom. Njegov monomer je mliječna kiselina, koja je dodatak hrani, a mliječna kiselina postoji u jogurtu, kozmetici ili začinima. Njegova vlastita razina sigurnosti je sigurnija od materijala izrađenih od naftnog monomera. Štoviše, polimliječna kiselina je korištena kao medicinski materijal 1960-ih i 1970-ih za kirurške šavove i fiksaciju kostiju. Kasnije je, zbog tehnoloških otkrića i smanjenja troškova, ušao u red civila.
Drugo, polimliječna kiselina je materijal na biološkoj bazi, koji se dobiva iz biljaka. Među najčešće korištenim sirovinama su kukuruz, manioka i saharoza. Kukuruz, manioka i drugi usjevi ekstrahiraju se u škrob, koji se fermentira u mliječnu kiselinu, a zatim kemijski polimerizira u polimliječnu kiselinu. To je relativno čista sirovina na biološkoj bazi.
Treće, niskougljična svojstva materijala polimliječne kiseline. Takozvani low-carbon odnosi se na koncept relativno niske potrošnje ili emisije ugljičnog dioksida. Na primjer, određeni materijal, u svom cjelokupnom životnom ciklusu od proizvodnje do smrti, od monomera, polimerizacije, transporta, skladištenja do upotrebe, zbraja se ukupna količina ugljičnog dioksida koji se apsorbira i emitira. Za usporedbu, ako se radi o ugljičnom dioksidu u plastičnim materijalima Oni s relativno niskim ukupnim emisijama nazivaju se materijali s niskim udjelom ugljika.
Uzmimo za primjer polimliječnu kiselinu. Od početka sadnje kukuruza ili kasave, do ekstrakcije glukoze, fermentacije mliječne kiseline, polimerizacije polimliječne kiseline i prerade proizvoda polimliječne kiseline, ukupni podaci o emisiji ugljičnog dioksida su da jedan kilogram filma polimliječne kiseline Količina ugljičnog dioksida puštena je oko 1.274 kg. Za usporedbu, za izradu boce mineralne vode od jednog kilograma PET materijala ispustit će se 4 kilograma ugljičnog dioksida. Proizvodnja boce šampona od jednog kilograma PP materijala iznosi oko 2,5 kilograma.
Posljednje su razgradiva svojstva kompostiranja materijala polimliječne kiseline. U okolišu za kompostiranje može se 100% razgraditi kako bi proizveo ugljični dioksid i vodu bez zagađivanja okoliša. Uzmimo za primjer područje Jiangsu-Zhejiang-Shanghai. Općenito, može se razgraditi za dvije do pet godina. Ostala mjesta su drugačija zbog čimbenika kao što je klima. U laboratoriju imamo neke relativno jasne podatke, poput tableta polimliječne kiseline debljine 0,3 mm, koje su nakon šest tjedana nevidljive golim okom. Naravno, ne vidjeti ga ne znači da je degradiran. Neće se potpuno degradirati za šest tjedana i trebat će vremena.
05
Biorazgradnja polimliječne kiseline i njezin izvor
Ovo je zapravo ispitano prema nacionalnom standardu GBT20197-2006 definicija, klasifikacija, označavanje i metode ispitivanja biorazgradivih materijala, dok je nacionalni standard uspostavljen s obzirom na američki ASTMD6400
Metoda mjerenja ugljičnog dioksida temelji se na ISO14855. U testu je naknadno oslobađanje dioksida malo, a pogreška ispitivanja je relativno velika. Stoga se općenito mjeri 105 dana, ako stopa biorazgradnje prijeđe 60%, pokus se može prekinuti i utvrdit će se čemu materijal pripada. Naravno, uspoređivat će se s prirodnim tvarima poput lignina. Ako su dvije krivulje u osnovi iste, i prelazi 60% na 105 dana, u osnovi se procjenjuje da je to pravi razgradivi materijal.
Može li se samo kompostiranje koristiti za obradu kompostabilnih materijala kao što je polimliječna kiselina? Ako nema kompostara, što će kompostara raditi? Zapravo, osim kompostiranja, kompostabilni materijali mogu se prerađivati i na druge načine, poput spaljivanja. U usporedbi s plastikom, produkti potpunog izgaranja polimliječne kiseline su ugljični dioksid i voda, koji neće zagađivati. Može se i odlagati na deponiju. Iako je stopa degradacije relativno spora, barem neće zagađivati podzemne vode, štetiti rastu biljaka i uništavati obradivo zemljište. Naravno, može se reciklirati, ali je cijena recikliranja relativno visoka.
Kada se govori o materijalima polimliječne kiseline dobivenim od manioke i kukuruza, mnogi će se pitati: ljudska hrana se koristi za proizvodnju polimernih materijala, hoće li to utjecati na sigurnost hrane? Svi su jako zabrinuti zbog ovog pitanja. Naravno, ispravno je razmišljati na ovaj način. Ako stvarno nemamo što jesti, moramo unaprijed osigurati prehrambenu sigurnost. Nemoguće je prvo napraviti polimerne materijale, zar ne. Ali s objektivne točke gledišta, ova briga je nepotrebna. Podijelit ću s vama nekoliko skupova podataka.
Korištenje biljnog škroba za proizvodnju materijala polimliječne kiseline neće utjecati na prehrambenu industriju. Globalna proizvodnja kukuruza iznosi milijardu tona godišnje, od čega se 80% koristi za hranu i gorivo, oko 50% etanola za gorivo se sagorijeva, a oko 30% hrane za životinje. Samo 10% se koristi za hranu, oko 100 milijuna tona. Uz pretpostavku da je PLA proizvodnja 2 milijuna tona godišnje, odnosno potroši se 6 milijuna tona kukuruza, što čini 0,6%. Imamo veliki višak u proizvodnji žitarica, a sada Kina ima još 200 milijuna tona ustajalog žita. Osim kukuruza, druge kulture, kao što je manioka, imaju godišnju svjetsku proizvodnju od 300 milijuna tona. 60% proizvodnje koristi se u industriji i nije ljudska hrana.
06
Primjena polimliječne kiseline
Poznatija primjena polimliječne kiseline su papirnate čaše. U papirnoj čaši nalazi se sloj filma. Tradicionalne papirnate čaše koriste PE film. Sada, počevši od Seattle Starbucksa, Sjedinjene Države su zamijenile PE foliju folijom od polimliječne kiseline, a poklopac je u osnovi izrađen od materijala polimliječne kiseline.
Slamke su jako vruće 2018. Plastične slamke koriste se u cijelom svijetu, a kod nas se mogu koristiti slamke od polimliječne kiseline. Na primjer, Starbucks je najavio da će prestati prodavati plastične slamke prije 2020., a kineski's kralj slamki proizvodi slamke od polimliječne kiseline. Dakle kompostabilni materijal uglavnom ovisi o tome čime se obrađuje. Definitivno ga nije moguće obraditi tradicionalnom plastikom. Nije problem obraditi ga kuhinjskim otpadom, ali se može i papirom.
Osim izrade proizvoda za jednokratnu upotrebu, polimliječna kiselina proizvodi i neke druge proizvode, poput svakodnevnih potrepština. Relativno dobro poznata robna marka u Kini,"Gu's Home", koristi polimliječnu kiselinu za izradu dnevnih potrepština. Svakodnevne potrepštine nisu stvorene za razgradnju, već koriste polimliječnu kiselinu. Materijal ima visoku sigurnost hrane. Istodobno, materijal polimliječne kiseline ima visoku čvrstoću, izgleda kao keramika kada se udari i visoki sjaj, koji je mnogo svjetliji od ostalih plastika. Takvi proizvodi od polimliječne kiseline mogu se i slučajno kupiti na kineskom tržištu. Iako nisu biorazgradivi, koriste se nekoliko godina i na kraju se bacaju. Definitivno su mnogo manje štetne od tradicionalne plastike.
Postoje i aplikacije za potrošni materijal za 3D ispis. Mjesečeva svjetiljka prikazana na slici tiskana je materijalima od polimliječne kiseline. Ova vrsta ispisa naziva se FDM3D ispis. Više od 90% njegovog potrošnog materijala su materijali od polimliječne kiseline. Budući da materijal polimliječne kiseline ne samo da nema miris kada se tiska, već ima i slatkast miris. Osim toga, ima dobru dimenzijsku stabilnost, nije ga lako deformirati i ima malu stopu skupljanja. Naravno, model ispisan od materijala polimliječne kiseline se odbacuje i može se degradirati.
Primjena materijala polimliječne kiseline može se koristiti i na vlaknima, izradi svilenih šalova, pakiranja čaja, pelena, filmova, folija za prozore i druge različite namjene.
07
Globalni standardi za kompostiranje i certifikati
Trenutno su relevantni standardi i tijela za certifikaciju za kompostiranje diljem svijeta vjerojatno u ovom obliku.
Primjerice, certifikacijski standard Europske unije je EN13432, tako da postoji jedno certifikacijsko tijelo u Njemačkoj, jedno u Belgiji, a certifikacijsko tijelo je AIB VINCOTTE i DIN-CERTCO. Ova dva certifikacijskog tijela imaju određeni ugled u svijetu. Ako se bavite srodnim industrijama, možete proći njegove standarde za certifikaciju. U Kini također imamo standard GB/T20197-2006, ali nažalost nemamo logo. Američki standard DSTMD640, certifikacijsko tijelo BPI i japanski standard JIS K 6953. U Australiji i Južnoj Koreji, oni nisu ovdje navedeni. Svi imaju relevantne organizacije za certifikaciju. Drugim riječima, izvodite pokuse u skladu s relevantnim standardima i prijavite se za certifikaciju s eksperimentalnim izvješćem kada eksperiment dosegne standard. Tek kada je certifikacija položena, certifikat se može izdati.
Naknada za certifikaciju je prilično visoka, 16.500 eura, više od 100.000 juana. Opće male tvrtke to vrlo nerado rade, a jedna od poznatijih u svijetu je u Njemačkoj, što je za male tvrtke nezgodno. Međutim, laboratoriji nisu tijela za certifikaciju. U Kini postoje laboratoriji. Naš Nacionalni centar za inspekciju plastičnih proizvoda to može, ali mnogi ljudi ne žele vjerovati u laboratorije u Kini.
Za provođenje pokusa u ovakvom laboratoriju postoje različiti koraci: prvi korak je analiza kemijskog sastava poslanog uzorka i otkrivanje o kojem se materijalu radi analizom infracrvenog spektra. Recimo, za materijal koji se šalje na ispitivanje kaže se da je 100% polimliječna kiselina, a zapravo se miješa s drugim stvarima, kemijski sastav će se znati čim se izvrši analiza. Cijena ove analize nije visoka, više od 700 eura, oko 6.000 juana.
Nakon završene analize kemijskog sastava, drugi korak je eksperiment dezintegracije, što je proces od velikih komada do malih fragmenata. Ovaj proces općenito traje tri mjeseca, a materijal se mora promijeniti iz velikog komada od 10 cm × 10 cm u mali komad od najmanje 3 mm × 3 mm prije nego što se može smatrati da je prošao test raspadanja.
Kroz pokus dezintegracije, provest će se treći korak pokusa biorazgradnje. Uzmite te male fragmente od 3 mm kroz djelovanje mikroorganizama i skupite ugljični dioksid da analizirate njegovu stopu biorazgradnje, odnosno dvije tablice koje smo vam ranije podijelili, testirajte omjer materijala i celuloze, kolika se brzina biorazgradnje može postići u koliko dana. Trajanje ovog eksperimenta je oko šest mjeseci.
Konačno, čak i ako je ispitivanje biološke razgradnje završeno i ispunjava zahtjeve, materijal se smatra 100% razgradivim. Još uvijek' ne može izdati certifikate i mora proći testove toksičnosti za okoliš. Najizravniji učinak degradacije je na tlu. Ako degradacija ostavlja štetne tvari u tlu, takva degradacija je besmislena. Stoga različiti certifikacijski standardi diljem svijeta također propisuju da se četvrti korak naziva ispitivanje toksičnosti okoliša, a to je provjera je li biorazgradnja štetna za okoliš. Provedite testove sadnje biljaka, kao što su dva tla sa i bez komposta, i odaberite deset grupa za sadnju različitog malog zelenog povrća kako biste vidjeli je li utjecao na rast biljaka. Certifikat se može dobiti tek kada se prođe ispitivanje toksičnosti za okoliš. Opća fotooksidacijska razgradiva plastika i destruktivna biorazgradiva plastika apsolutno ne mogu proći test, pa je ovo mjerodavno.
Osim toga, ne može se tvrditi da su neki materijali na biološkoj bazi jer se materijali na biološkoj bazi također mogu otkriti. Test sadržaja biomase koristi metodu poluraspada izotopa i ugljika za određivanje sadržaja biomase. Raspad ugljika 14 u ugljik 12 općenito je raspad u 5600 godina. Ako materijal prođe test, sav je to ugljik 12, rezultat je u osnovi fosilni ugljik. Standard za ispitivanje biouglja je ASTM D6866 u Sjedinjenim Državama, a postoji i standard u Kini. Na primjer, u mjerenju polimliječne kiseline, izvješće koje obično testirate je 94% ili 99% biološkog sadržaja. Sve dok stvarni rezultat testa zadovoljava više od 80% bioloških rezultata, to je najviša razina. Stoga, biobased također ima mjerodavne standarde i metode za provjeru.
08
Q& A
Pitanje: Bez uvjeta kompostiranja, otpadnim proizvodima polimliječne kiseline (u prirodnim uvjetima u Jiangsu, Zhejiangu i Šangaju) trebat će 2-3 godine da se potpuno razgrade na CO2 i vodu. U što se prije degradirao? Koji su međuprodukti nepotpune razgradnje? Zašto ne zagaditi okoliš?
Odgovor: U nedostatku kompostiranja, polimliječna kiselina će prvo stariti, raspasti se i postati fragmenti poput tradicionalne plastike (na bazi nafte). Nakon toga, dugolančana polimliječna kiselina visoke molekularne težine postaje niskomolekularna kratkolančana polimliječna kiselina i postupno postaje monomerna mliječna kiselina. Mliječna kiselina je vrsta mikrobne hrane, koju mikroorganizmi u prirodi mogu probaviti (pretvoriti u ugljični dioksid i vodu), pa su međuproizvod fragmenti polimliječne kiseline-kratkolančana polimliječna kiselina-monomerna mliječna kiselina. Nema zagađenja okoliša.
Pitanje: Je li proizvodnja Kine' (plastika polimliječne kiseline) trenutno značajna u svijetu? Može li se zamijeniti? U izvješću upravo sada, proizvodnja od 2 milijuna tona korištena je kako bi se dokazalo da ima mali utjecaj na sigurnost hrane, ali u usporedbi s količinom plastike koju treba zamijeniti, 2 milijuna tona se čini daleko od dovoljno?
Odgovor: Kina' proizvodnja polimliječne kiseline sada je vrlo mala. Vjerojatno je ukupna proizvodnja zemlje samo 30.000 tona. Apsolutno je nemoguće zamijeniti (svu) plastiku. Plastika je 500 milijuna tona. Za usporedbu, upravo spomenutih 2 milijuna tona je mali broj. Naravno, ne možemo svu plastiku na svijetu zamijeniti jednim materijalom. Najviše korištena plastika u svijetu' su PE i polietilen, s 90 milijuna tona. Stoga je nemoguće svu plastiku zamijeniti materijalima od polimliječne kiseline. Može zamijeniti samo dio plastike na bazi nafte, što u određenoj mjeri pomaže. Ako želite zamijeniti plastiku, jedini način je da koristite manje i proizvodite manje, umjesto da pronađete zamjene.
Pitanje: Da li je za korak kemijske polimerizacije polimliječne kiseline potrebna visoka temperatura, visoki tlak i katalizator? Koji katalizator?
Odgovor: Prije svega, proces polimerizacije mora biti visoke temperature, visokog tlaka i katalizatora. Ali kakav katalizator? Vaše pitanje je izvan okvira. Ovo je poslovna tajna. Ne mogu vam' reći, ili ne znam' Ali barem, ovo je nešto što može izdržati test. Inače, zrele tehničke rute nema. Ako je ovaj materijal napravljen i uređaj instaliran, to je samo hrpa starog željeza. Ovaj katalizator je katalizator koji može izdržati ekološka, sigurnosna i pravna ispitivanja. Mislim da je ovo glavna premisa, inače nijedna tvrtka ne bi riskirala uložiti stotine milijuna kako bi napravila nešto problematično.
Pitanje: Međuprodukt nepotpune razgradnje polimliječne kiseline je mliječna kiselina. Što nastaje nepotpunim izgaranjem?
Odgovor: Naravno, nepotpuno izgaranje podrazumijeva ugljični monoksid i vodu. To je isto kao spaljivanje papira i drva. Nepotpuno izgaranje može stvoriti ugljični monoksid.
Pitanje: Postoje li eksperimentalni podaci o vremenu i uvjetima za djelomičnu razgradnju polimliječne kiseline u mliječnu kiselinu? Ovaj podatak je također vrlo važan. Za kompostiranje trebate samo voditi računa o uvjetima i vremenu za razgradnju do mliječne kiseline, zar ne?
Odgovor: Ovo pitanje je vrlo dobro. Razgradnja polimliječne kiseline u mliječnu kiselinu zapravo se ne naziva razgradnjom koja se zove hidroliza. Hidroliza znači da se polimerni lanac polimliječne kiseline razbija na monomere pod djelovanjem temperature i vode. Ovo je zapravo proces dezintegracije i hidrolize. Ovaj proces zahtijeva vodu, a što je temperatura viša, to bolje. Razgradit ćete se iz polimliječne kiseline u mliječnu kiselinu. Što je temperatura viša, to bolje, a najbolje ga je brže prokuhati na 100 stupnjeva. Zatim je okolina za kompostiranje općenito 58 stupnjeva. U ovom eksperimentu kompostiranja, zapravo je (uglavnom) proces dezintegracije i hidrolize, što je proces cijepanja polimernog lanca, i proces polimliječne kiseline u monomernu mliječnu kiselinu.
Pitanje: Kako definirate"istinsku degradaciju"? Koja je bitna razlika između istinitog i lažnog"degradacije"?
Odgovor: Što je sa stvarnom degradacijom? Mislim da ako to želite definirati, odnosno prije svega treba prijeći iz ove makromolekule u nisku molekulu, i iz organske tvari u anorgansku tvar. Ovo je prava degradacija. Tada se pseudo-razgradnja samo mijenja iz visokog polimera u oligomer. Nakon razgradnje, organska tvar je i dalje organska, a polimer je i dalje polimer. Drugim riječima, pretvarate li umjetnu sintetiku u prirodne tvari, može se reći da je to prava degradacija. Ako razgradite sintetičke tvari, a proizvodi su još uvijek sintetičke tvari, onda se ne nazivate pravom degradacijom.
Pitanje: Dva koraka eksperimenta analize certificiranja materijala i pokusa opasnosti po okoliš bit će ugašeni (donijeti gornju"istinitu i lažnu degradaciju" prosudbu)?
Odgovor: Da, zbog štete po okoliš, trebat će mi ispitivanje toksičnosti okoliša i to ću dobro provjeriti. To je simulacija prirode i trebate koristiti tlo. Samo sadite biljke, zar ne? Zapravo, ovdje imam i ovo izvješće o ispitivanju toksičnosti okoliša, ali ono uključuje više stručnog znanja. Ako ti treba, mogu podijeliti dio s tobom. Ukratko, to su certificirani laboratoriji, oni će uzeti vaše tlo i ponoviti to kao farmer.'dobro je uzgajati mali kupus i malo ga saditi. Tijekom tog procesa svaki dan promatrajte utjecaj na okoliš i biljke.
Pitanje: Učitelju Wu, zašto je riječ"razgradivo" koristi se u trenutnim kineskim zakonima i propisima? Po čemu se ovo razlikuje od europskih i američkih?
Odgovor: GB/T 20197-2006 Zahtjevi za definiciju, klasifikaciju, označavanje i razgradnju razgradive plastike.
& quot;Razgradivo" je zapravo uobičajen naziv, a ne stručni izraz. Za ovaj izraz, kineski nacionalni standard zapravo ima propise, a postoje i propisi u GB/T2019-7. Pojam"razgradivi" ne koristi se u Europi i Americi. Upravo smo spomenuli da zakon u Kaliforniji kaže da ne možete koristiti izraz"razgradivo ", morate koristiti izraz"kompostabilno ". U Kini ("razgradivi") je zapravo uobičajen naziv koji su svi uspostavili. Mnoge imenice u Kini imaju neka uobičajena imena. U Kini je ova uredba doista veliki problem. Da budem iskren, vidite, ako samo napravite kutiju za ručak za ponijeti s malo razgradivog materijala u PP materijalu, može se nazvati"razgradivi". Glavni razlog je taj što Kina nema ovaj sustav certificiranja i ne postoji certifikacijski znak. Dakle, svi su zloupotrijebili ovaj izraz, ili da se ružno izrazim, izraz ("razgradivi") se loše koristi. Pa zašto se naši prijatelji iz grupe gade kad čuju"razgradivo". Iskreno govoreći, jako mi se gadi, ali što možete učiniti? Naša industrija je nezrela i naš nadzor je nezreo. Onda možeš samo postupno raditi svoje, zar ne? Promičemo prave biorazgradive materijale i kompostabilne materijale. Trenutačno, iz tržišne perspektive, (kao prava tvrtka za biorazgradivi materijal za kompostiranje) može opsluživati samo europske i američke kupce, te europsko i američko tržište (jer je tržište dobro regulirano). Uključujući naš PLA, više od 80% je (prodano europskim i američkim kupcima). Mi samo radimo trajnu robu u Kini.
Liwen: Na engleskom,"razgradivo" i"kompostabilan" su dva različita koncepta.
Wu: Biorazgradivo i kompostabilno.
Zhang Bo: Ovo su dva različita koncepta, ali kompostabilan ovdje na kineskom znači"kompostabilan" u malo manjem značenju.
Pitanje: Trošak izrade malča je još uvijek previsok, zar ne? Bilo bi sjajno kada bi se od njega mogao napraviti degradirani lanac poput PET-a, jednokratna posuda, a zatim od malča. Samo kompostirajte izravno.
Odgovor: Prilikom izrade malča koristi se biorazgradivi materijal na bazi nafte PBAT. PLA se ne može koristiti kao malč. Trošak malča od PBAT-a je tri puta veći od običnog PE malča. Stoga, iako Kina ima 2 milijuna tona malč folije za zamjenu, iako su naši fokusni intervjui otkrivali da na poljima pamuka Xinjiang Construction Corpsa na jednom kubnom metru zemlje ostaje 40 kg folije za malč. Još uvijek nema dobrog rješenja pod pritiskom troškova.
Pitanje: Budući da je materijal polimliječne kiseline jak i čvrst, zašto se' uređaji izrađeni od njega ne mogu reciklirati i ponovno koristiti? Ili"vrati se u peć" ponovno polimerizirati za proizvodnju recikliranih materijala polimliječne kiseline, ali ih koristiti u velikim količinama u aparatima za jednokratnu upotrebu?
Odgovor: Može se ponovno upotrijebiti, ali budući da je količina relativno mala, a proces recikliranja zahtijeva odvlaživanje i sušenje ili produžavanje lanca, cijena je relativno visoka
Pitanje: Kakvo je trenutno stanje biorazgradivog tržišta naše zemlje i kako se vrši nadzor? Je li krivotvorina na tržištu ozbiljna?
Odgovor: Trenutno, provincija Jilin, provincija Hainan i kineska provincija Jiangsu promoviraju tržište biorazgradivih materijala. Hainan je upravo donio zakon u posljednjih nekoliko dana. Proizvode koji se promoviraju kroz lokalno zakonodavstvo teško je krivotvoriti zbog strogog nadzora, ali zbog visoke cijene doza nije dovoljna. Velik, i još uvijek nema posebne specifikacije za postupak nakon zbrinjavanja. Pokrajina Jilin je 1. siječnja 2015. počela potpuno zabranjivati korištenje jednokratnih nerazgradivih plastičnih proizvoda. Tržišni kapacitet lokalnih jednokratnih plastičnih proizvoda je 20.000 tona, ali nakon godinu dana zabrane plastike, upotreba jednokratnih biorazgradivih proizvoda iznosi samo 4000 Tona.
Liwen: Bez certifikata, bez nadzora, bez razvrstavanja otpada i mjesta za kompostiranje, naši razgradivi materijali mogu biti veliki nered.
Liman: Pitanje je koji bi upravni odjel trebao biti nadležan ili neka treća agencija.
Wu: Zapravo, vrlo smo jasni oko ovog pitanja. Zašto sada nema nadzora, jer je sada u našoj kineskoj Udruzi industrije bioplastike 450 i 60 od 500 tvrtki članica napravljeno od polurazgradivih materijala. Dakle, cijela udruga je sastavljena od skupine pogrešnih ljudi. Rekli ste, kako potaknuti ovaj standard? Ova industrijska udruga, i sami su smatrali da naziv nije ispravan, a njihove riječi nisu bile točne. Prvotno su željeli uvesti potpuno razgradivu, certifikacijski znak poput Europske unije. Ali ako ga pokrenete, 80% tvrtki ne zadovoljava ovaj standard, a 80% tvrtki u ovoj industrijskoj asocijaciji ne zadovoljava ovaj standard. Ako ga pokrenete kako biste pobijedili sebe, oni se ne usuđuju to učiniti, jer sve te naknade za udruženje industrije plaćaju te tvrtke. . Stoga je trenutni neuspjeh u reguliranju bioplastike u Kini zapravo posljedica činjenice da je proizvodni kapacitet stvarne biorazgradive industrije nedovoljan, ne mnogo. Ako ih ima više, nadzor industrije može se prirodno povećati.
